Vladimir Nazor (1876. – 1949.), nakon desetljeća službovanja u Istri i Kvarneru vratio se usred ljeta 1936. na Brač, na otok na kojemu se rodio, proveo djetinjstvo i dječaštvo. Vratio se u malenu luku Bobovišća na zapadnoj strani otoka i obnovio stari roditeljski dom. Intenzivno je ponovno doživljavao sve ljepote mediteranskog krajolika, njegove boje, mirise i zvukove. Kako je tekao njegov boravak na Braču, koji je s prekidima trajao od ljeta 1935. do listopada 1939. – što je radio, što je sadio i gradio, opisao i ocrtao je u dnevničkim bilješkama, koje ovdje donosimo u fragmentima. 
30. VIII. 1935. I, doista, luda želja da poslije toliko dugih godina obađem svoju luku na Braču nastala je u meni u Olimpiji kada čuh cvrčanje grčkih cikada na borovima iznad ruševina i kad napunih nozdrve oštrim mirisom trava usahlih pod ljetnim suncem između porazbačena kamenja. I osjetih duboko, kao otkrivenje, od čega je sve što me nahrani već u djetinjstvu i iz čega crpah uvijek snagu kojom mi ipak uspije nešto uraditi. Ljeto u tijesnoj, divljoj i suncem usijanoj drȁgi na kraju ostrva! I ona je dio – ‘Helade’. I iznova je trebam… U kolovozu 1936. bili su završeni svi građevinski i stolarski radovi na obnovljenoj kući i sa sestrom Irmom, nakon kraćeg boravka u Splitu, dolazi u Luku. Jesen i zima, koja će slijediti, bit će, nakon djetinjstva, najduži i najintenzivniji boravak pjesnikov na Braču.